Dervisa Grabus Colakovic
Sanjala sam
Jednog ranog proljetnog jutra, prije nego što je sunce obasjalo
prozorska stakla,
počela sam da idem tamo gde me je odveo san.
Sanjala sam
da mogu da odem tamo gde nikada nisam bila.
Bilo je rano, rosa je još prosipala svoje sjajne bisere po mojim
cipelicama.
Krhka plavooka djevojčica, sa pepeljastim pletenicama, koje mi je nana splela.
Šnalica u
kosi sa bijelim cvijetom kao da ga je neko ubrao na Havajima. Očaravala sam cijeli
svijet svojim slatkim pogledom.
Osjećala sam se hrabro, ništa me nije moglo zaustaviti, jer idem kuda me je
san poveo,
da ispunim
svoje želje, da odem tamo gde nikada nisam bila.
Razmišljala
sam kako da stignem, kada me je neko prekinuo svojim nježnim glasom, govoreći, djevojčice, gde si tako rano krenula?
Podigla sam
glavu. Vidjela sam crnookog dječaka, crne blago kovrčave kose
koja mu je čelo prekrila. Crne obrve kao
pijavice, mamio me njegov osmijeh,
koji me je
ljubazno pogledao i ogledao se u mojim plavim okicama.
Kao da će da zapliva u njima kao u plavom
okeanu. Posmatrao me je i brojao moje
korake.
Pružio mi je ruku i zamolio me da mi se pridruži. Nisam mogla da ga
odbijem. Zato što smo oboje željeli da
nam se san ostvari. Našem putovanju i
željama nije bilo kraja.
Autor:Dervisa
Grabus Colakovic
25/3/2024
