Emmiliy Emma Wolf
Jedna istinita priča
Bio jednom jedan Petar. Bila
jednom jedna Stana.
Bilo je to prije sto godina. Ali nisu dali Stanu Peteru. Bila
je obećana
drugom.
Milovan se zvao. Dođe i taj dan kad se Stana uda za Milovana. Pištolj je opalio. Vino je natočeno.Kako je to po običaju. Rođaci pjevali, jeli, pili i pala noć. Prvi, oženjeni, najljepši.
Milovan se skinuo i otišao u
krevet. Leži i čeka Stanu koja još sjedi na
stolici.
Hajde, idemo. - rekao. Ali
Stana gleda u pod. Tišina.
"Možda je s nekim pogriješila",
pomislio je Milovan. "Ali oprostit ću joj. Nitko nikada neće znati. "
Slobodno dođi. Opet je pozvao.
Ne mogu - odgovori Stana.
Jesi li ikada bili s nekim?
Nemoj. Nemoj...šapuće tiho Ona.
U čemu je onda problem? - upita isto tako tiho mladoženja.
Volim drugog, - počela je plakati - ali nisam imala ništa s njim. Žao mi je. Molim te
oprosti mi, trebala sam ti to ranije reći. Ali
mislila sam da ću moći. Sad vidim da ne mogu. Ne mogu .Srce neće.
Da dođem do sebe... - reče Milovan. -
Kad si ga upoznala?
Nikad nismo rekli ni riječ. - odgovorila je mlada.
Ne razumijem
..
Znam samo da se zove Petar i
da živi u susjednom selu. Svake nedjelje dolazi na tržnicu na konju. A pijaca
je pod mojim prozorom. Tjednima u isto vrijeme izađem na balkon i vidimo se.
Samo to?
Što je dosta, dosta je...
Stana uzdiše i plače još jače.
Dobro, - reče nesretni Milovan. - Spavaj, pričat ćemo u zoru. Ja te razumijem. Sve je u redu.
U zoru, kada je prvi pijetao
najavio dan, Milovan je već jahao
konja. Otišao je u susjedno selo potražiti tog sretnog Petra.
Uđite, sjednite, samo da se operem... - reče čovjek kojeg Stana voli,
visok, crn i naočit.
Sjedili su jedno preko puta
drugog. Dvije čaše su popijene.
Koje dobro, prijatelju? -
pitao je Petar.
Dobro nije za mene, ali za
tebe jeste.Ja sam tvoj prijatelj. - reče Milovan,
popij.... pa nastavi - ja sam, kao što si možda čuo, juče oženio Stanu...
Čuo sam to. - Petar je kroz
prozor pogledao u nadstrešnicu,vani je pljuštala kiša. - Ali zašto si došao
tako rano, po ovom lošem vremenu, kod mene?
Voliš li je? - upitao je
Milovan.
Petar uzdahnu.Nalio je još po
jednu rakiju.
Ne mogu odgovoriti na to
pitanje. To je tvoja žena i sad je gotovo.
Nikad ništa nije gotovo. - reče Milovan. - Nisam je čak ni
poljubio. A nisi ni ti. Ako je voliš, pođi sa mnom i čuvaj je, netaknutu.
Oh čovječe... - reče Petar koji osjeća kako se znoj lije po njemu.
- Kako da je vodim... Nije pošteno. Što će reći svijet iz oba sela?
Pošteno je,reče Milovan. Neka svijet priča što želi.
Ne bi bilo pošteno da pati. A ti da ne patiš. Niti da ljubim ono što mi je Bog
namjenio da poljubim. To ne bi bilo pošteno. Dakle, voliš li je?
Sviđa mi se.
Nakon sat vremena dva
muškarca na konjima probila se kroz kišu i stigla ispred Milovanove kuće. I nakon dva sata Stana je ušla u novi dom.
Tko je ona sine? - upitala je
majka Petra, gledajući prekrasanu ženu ispred
sebe. Petar je bio mokar, nenaspavan, zbunjen i sretan.
Sjedite.. -Peter je rekao
šokiranim roditeljima i polako sve ispričao. Svi su
bili tihi. Majka je lomila ruke. Na kraju, reče:
Taj čovjek, taj Milovan, on nije čovjek. On je
vitez, sine moj.
Da, majko.
A sad se i ti probudi.
Kako, majko? - pitao je
sretni Peter.
Imam li tri kćeri? Imaš li tri sestre? Hajde opet na konja sine moj. Grijeh je da
takav vitez ostane bez žene. Samo naprijed i dovedi ga. Neka bira koju želi.
Nakon dva sata, dva muškarca,
od kojih je jedan bio vitez, jahala su na Suncu koje je iznenada sinulo. Tako
je Milovan izabrao prelijepu boginju i odveo je u dom, u kome je posteljina još
uvek mirisala na nevinost i čistoću. Obojica su živjeli sretno
do kraja života.
Ovu priču mi je ispričao moj brat (treća generacija) Boro Bošković iz Tivta.
Manifestacija se odigrala u selu kod Plava, na sjeveru Crne Gore, odakle su
Borov i moj pradjed. A ti, koji ne vjeruješ u ljubav, znaj da ona još uvijek
postoji. Unuci i unuke junaka ove priče lutaju
ovim svijetom a možda traže baš vas.
Nedeljko Popadić...
