Emmiliy Emma Wolf
I PROLAZI SVE....
I prođe ta tamna i hladna noć,
i noć sjajna,gdje
smiješe se zvijezde,
dan težak,tmuran, kišom zaliven,
čovjek sad
plače,skrušen,
sakriven.
A nebo...ono plače vječno,
jer nosi sav teret boli,
čovjek život više ne voli,
dok ranjen,ruke ka njemu pruža,
jer svaka noć je malo duža.
A bole i dani gladi bijede,
dok neki se guše u svemu,
a on bogac,nema što da jede.
Moli on nebo,i Boga moli,
da primi njega u naručje svoje,
iskapao oči od suza,od
jada,
više ga očaj i smrt ne boli,
jer vrane crne na duši mu sjede.
I prođe tako
vrijeme i vrijeme,
a sve se okreće u veliki krug,
ono što juče bijaše
sjever,
danas je sigurno daleki jug.
I ništa više normalno nije,
ni ovo vrijeme,ni ovi ljudi,
a nekad prije isto je bilo,
ratovi,bijeda,svak svakom sudi.
Čovjek je
zvijer koji krv pije,
ubija,kolje,pali i bludi,
nije za zemlju,nije za ništa,
nije čak ni za
to,da mu Bog sudi.
Znaš,to se tako od postanka vrti,
on sije patnju,igra se smrti.
I tako prođe dan,svaki
za danom,
i prolaze noći tamne i hladne,
dok čovjek čeka sa bolnom
ranom,
u krvi svojoj da na zemlju padne.
Emmiliy Emma Wolf
